Editing Openai/69139081-26d4-8005-8990-ca8e9fe13d15 (section)

=== Assistant: Da, sada govoriš o stvarnom istraživanju, i to mijenja kontekst u odnosu na ranije “internet-mitove”. ===
Da, sada govoriš o stvarnom istraživanju, i to mijenja kontekst u odnosu na ranije “internet-mitove”.
Ovo što navodiš doista potječe od uglednog povjesničara i dominikanca dr. Stjepana Krasića, OP, i temelji se na autentičnim vatikanskim dokumentima iz 16. i 17. stoljeća. Međutim — kako bi razumjela što je stvarno otkriveno, a što kasnije u medijima često pretjerano interpretirano — važno je precizno razdvojiti činjenice od popularnih pojednostavljenja.

Evo točne slike, prema samom Krasiću i znanstvenim recenzijama njegova rada:

===== 🔹 Što je točno i dokumentirano =====
# Vatikan je u 16. stoljeću doista koristio “iliriski jezik” (tj. hrvatski u tadašnjem značenju) kao glavni slavenski jezik za komunikaciju s narodima koji su govorili slavenske jezike, osobito u misionarskom i liturgijskom kontekstu. - U vatikanskim dokumentima taj jezik se naziva “lingua illyrica” ili “lingua croatica”. - U tadašnjoj Italiji i Crkvi “ilirik” se gotovo redovito odnosio na hrvatski jezik, ne na srpski, slovenski ni bugarski.
# Rim je 1599. osnovao tzv. ''Ilirsku akademiju'' (Collegium Illyricum), pri isusovačkom Rimskom kolegiju (kasnijem Gregorijanskom sveučilištu), s ciljem obučavanja svećenika i misionara u hrvatskom jeziku.
# Bartol Kašić (hrvatski isusovac) doista je po nalogu Vatikana napisao prvu gramatiku hrvatskoga jezika (Institutiones linguae Illyricae, 1604.) – upravo zato da bi se taj jezik mogao sustavno poučavati.
# Dekreti pape Grgura XV. (1622.) i Urbana VIII. (1623.) – koje Krasić navodi – doista potiču učenje “ilirskog jezika” uz arapski, hebrejski i druge jezike, u svrhu misionarskog rada.

===== 🔹 Što nije točno (ili je pogrešno preneseno) =====
# Nije riječ o “izboru hrvatskog kao sveslavenskog jezika” u modernom smislu. Vatikan nije donio formalnu odluku kojom bi proglasio hrvatski “službenim slavenskim jezikom”. Umjesto toga, praksa Crkve bila je da koristi hrvatski (ilirik) jer je imao dugu pismenost (glagoljicu), stabilnu tradiciju i razumljivost među južnim Slavenima. Dakle – pragmatičan, ne politički izbor.
# Nema dokaza da se hrvatski (ilirik) predavao kao obvezni predmet na sveučilištima u Oxfordu ili Parizu. U dekretima se spominje da bi se taj jezik “učio na najuglednijim sveučilištima”, ali nema dokaza da je to stvarno provedeno. Najvjerojatnije se učenje odvijalo u crkvenim institucijama i redovničkim kolegijima, ne u sekularnim sveučilištima.
# Izraz “svjetski jezik” je naknadna interpretacija, novinarska ili popularna. Krasić nigdje ne tvrdi da je hrvatski imao takav status; on samo pokazuje da je imao međunarodni značaj u misionarskoj sferi Katoličke crkve.

===== 🔹 Zaključak =====

➡️ Točno je da se u vatikanskim arhivima nalaze dokumenti koji potvrđuju da je hrvatski (ilirik) bio izabran kao glavni slavenski jezik Crkve u 16.–17. stoljeću za komunikaciju i pouku misionara.
➡️ Pretjerano je tvrditi da je bio “obvezni predmet u Oxfordu i Parizu” ili da je imao status “svjetskog jezika” u modernom smislu.

Ako želiš, mogu ti sažeti sadržaj samog članka Stjepana Krasića (“Croatian as an International Language in the 16th and 17th Centuries”) — s referencama na konkretne dokumente iz Kongregacije de Propaganda Fide, da vidiš što točno piše u izvornim vatikanskim tekstovima. Želiš da to učinim?